TEME KONFERENCIJE

Glavna tema konferencije
RIJEKA I BRODOGRADNJA: JUČER – DANAS – SUTRA


Podteme
  • Brodovi s obzirom na pogon: jedrenjaci, parni brodovi, motorni brodovi…
  • Brodovi s obzirom na konstrukciju: drveni, željezni…
  • Brodovi s obzirom na namjenu: školski, trgovački, teretni, podmornice, ratni, ribarski, turistički…
  • Brodograđevni alati
  • Brodograđevno nazivlje
  • Brodograđevne inovacije i inovatori
  • Brodogradilišta: lokacija, arhitektura, tipologija…
  • Podvodno blago: potopljeni brodovi
  • Brodomodelarstvo
  • Edukacija brodograditelja
  • Pomorski muzeji, muzeji brodogradnje
  • Brodogradnja / brodovi u umjetnosti

OPĆE TEME O INDUSTRIJSKOJ BAŠTINI

----------------------------------------------------------------------

Zašto smo za temu četvrte Riječke konferencije o industrijskom naslijeđu odabrali brodograđevnu baštinu?

Rijeka je grad na moru, oduvijek je disala u dosluhu sa svojim modrim predvorjem. Na gradskoj obali i na obali susjednih područja gotovo da nema mjesta u kojem nije djelovalo manje ili veće brodogradilište. Kakvim su ritmom radili ilustrira podatak da je u desetak godina, od 1850. do 1861., u Rijeci porinut 301 jedrenjak, nosivosti 110 tisuća tona. Jedan od njih, Restaurador Rosas, postao je zapovjednički brod argentinske ratne mornarice, a jedrenjakom Splendido kapetan Ivan Visin oplovio je između 1851. i 1859. Zemljinu kuglu.

Parobrod Ana Marija prvo je plovilo austrijske mornarice koje se kretalo energijom parnog stroja, a taj drveni brod “na kotače” porinut je u more 1835. u brodogradilištu u Kraljevici. Riječki tehnički zavod (Stabilimento tecnico fiumano) izgradio je parne strojeve koji su pokretali austrijske ratne brodove u Viškome boju 1866. U istoj je tvornici 1872. izgrađen Hrvat, prvi hrvatski parobrod. Szent István, jedan od najvećih ratnih brodova svoga vremena, porinut je 1914. u brodogradilištu Ganz-Danubius, današnjemu 3. maju. Priča se proteže do naših dana. Nuklearni brod Savannah, prvi trgovački brod na nuklearni pogon, izgrađen je 1959. prema projektu Erazma Tićca iz Kostrene.

Uz more je u 19. stoljeću bio vezan i rad riječke tvornice platna za jedra, jedinstven pogon na tlu Hrvatske. Kvar-ner je rodno mjesto tehničkog rješenja koje je unaprijedilo svjetsko ribarstvo zahvaljujući Riječaninu Giovanniju Delaittiju koji je 1898. konstruirao svjetiljku na acetilenski plin.

Znajući za takvu riječku baštinu – onu istu što nas, poput u more uronjena prsta, spaja s cijelim svijetom, time i nje-govim brodograđevnim iskustvima – konferencija otvara vrata izlaganjima o različitim aspektima riječke, hrvatske, europske i svjetske brodograđevne baštine.

Povijesno naslijeđe Riječke industrije

Najstarija proizvodnja manufakturnog tipa u Rijeci vezana je uz vodotok Rječinu i bujične potoke uz obalu gdje se još od srednjeg vijeka podižu mlinovi, stupe, stupići i pilane, a u 17. i 18. stoljeću rafinerije šećera, tvornice kože, voštarnice, pivovare. Prvo industrijsko doba u Rijeci započinje početkom 19. stoljeća u Tvornici papira u kojoj je 1833. instaliran prvi parni stroj na ovim prostorima. U sljedećim će se desetljećima razviti i druge industrije s novim pogonom – parni mlinovi, plinara, kožara, tvornica kemijskih proizvoda, a na lokaciji Rafinerije šećera razvija se velika Tvornica duhana.

Ipak, u drugo industrijsko doba riječka industrija dosiže najveći razvitak, a Rijeka postaje najjače industrijsko sre-dište na hrvatskom teritoriju. Proširuju se stari i osnivaju brojni novi pogoni usmjereni u prvom redu na preradu sirovina ili artikala što se za tržište dopremaju morskim putom. Od brojnih pogona koji su se bavili proizvodnjom strojeva i brodova te preradom drva, papira, duhana, hrane, tekstila, kože i kemikalija najveće i najpoznatije bile su Tvornica papira, Tvornica duhana, Ljuštionica riže, Rafinerija nafte, tvornica torpeda i brodogradilište Ganz Danubius. Ta su poduzeća raspolagala s približno tri četvrtine broja industrijskih radnika i pogonske snage, a sličan im je bio i udio u vrijednosti industrijske proizvodnje. U poslijeratnom razdoblju Rijeka i dalje ostaje industrijsko i tranzitno središte, s osnovnim pravcem razvoja temeljenom na pomorsko-lučkoj, brodograđevnoj i naftnoj industriji.

Postindustrijsko doba dovelo je do zatvaranja većine tradicionalnih pogona riječke industrije i pretvaranja nekad živih i djelatnih prostora u zone industrijske arheologije. Nestanak riječke industrije bio je nagao i neočekivan, pro-ces istraživanja i valorizacije bogatog industrijskog naslijeđa još traje, a rješenja koja će osigurati kvalitetan opstanak najvrednije riječke industrijske baštine intenzivno se nastoje iznaći i preko ovakvih međunarodnih konferencija.

Opće teme o industrijskom naslijeđu

Industrijska je baština sve donedavna bila najslabije valorizirana, registrirana i zaštićena baština ne samo u nas, nego općenito u svijetu. Premda se pojam industrijske arheologije počeo upotrebljavati još pedesetih godina 20. stoljeća, prava se valorizacija ove baštine intenzivno provodi tek u posljednjih dvadesetak godina i sve više po-prima obilježja pokreta, trenda, čak i mode. Industrijska arheologija danas je priznata i afirmirana disciplina među stručnjacima, ali i pojam prisutan u svijesti građana, posebno onih čiji je životni i radni vijek vezan uz industrijsku proizvodnju. Industrijska baština, materijalna i nematerijalna, posebice arhitektura koja je u doba svojeg nastajanja činila bitan dio urbane strukture gradova, u budućnosti će za sredine koje je neće na vrijeme valorizirati biti jednako rijetka kao spomenici renesanse i baroka. Gradovi koji će je uspjeti sačuvati – u izvornoj ili kojoj drugoj namjeni, sačuvat će bogatstvo čiju vrijednost iz današnje perspektive može-mo samo naslućivati.

Civilizirane zemlje davno su već istražile, valorizirale, registrirale i obnovile svoje antičke, srednjovjekovne, renesansne i barokne spomenike, kao i reprezentativne građevine historicizma i secesije. Našavši se u postindustrijsko doba pred golemom masom napuštenih pogona, a spoznavši njihove funkcionalne, konstruktivne i oblikovne vrijednosti, kao i bitnu ulogu u stvaranju povijesnog identiteta, provode intenzivnu valorizaciju čuvajući ne samo građevine, već i strojeve, dokumente pa i sjećanja na svoju proizvodnu prošlost koja je brojnim generacijama osiguravala prosperitet i egzistenciju.

Današnji trenutak sloma globalne ekonomije koja je dovela do gotovo potpunog nestanka industrije u Europi, a temeljila se na automatizaciji, robotizaciji i potplaćenoj radnoj snazi Trećeg svijeta, možda je prigoda da se riješi i dio problema industrijske baštine te da se u novim, realnijim i humanijim okolnostima nekadašnji industrijski pogoni dijelom ponovno aktiviraju i revitaliziraju i u svojoj izvornoj namjeni.